PRIREDIO: ALEKSANDAR ĆUKOVIĆ
Pokupiše oni stvari iz ćelije, pa krenuše prema autobuskoj stanici. Uđoše u autobus za Prizren.
Ponoć je bila prošla kad su stigli u Prizren. Ponegdje trepće slabo svijetlo, ali nigdje žive duše nema. Velika crkva u blizini utonula u tamu učini im se kao anđeo spasitelj. Kroz rešetkast prozorčić s prednje strane čkilji slaba svjetlost. Priđoše i zakucaše na vrata. Otvori im mlada monahinja. Ništa ne pitajući uvede ih i zaključa vrata. Unutra bješe pet monahinja. Pitaše ih ko su i odakle idu.
– Gori dan niste mogli izabrati od ovoga – reče najstarija monahinja zgrčenog lica i ukočenog pogleda. – Život je ovdje jeftin, da jeftiniji ne može biti. Šiptarski zlotvori svakoga dana ponekog ubiju. Juče su došli i kod nas. Još je trajala služba u crkvi, kad su upali i odveli dva naša popa. Nasred trga su ih strijeljali.
– A što ne pobjegnete odavde? – pita Milunka, sleđena od straha.
– Ovo je srpska zemlja i božiji hram. Kosti su srpske ovdje zakopane. Proklele bi nas ako bismo ovu zemlju napustile. Ipak, dosta ljudi je pobjeglo za Srbiju. Ono što je ostalo, živi u velikom strahu.
Prekonačiše u crkvi, pa ujutru odoše da ovjere dokumenta. Morali su ih ovjeravati i u njemačkoj komandi i u albanskoj prefekturi.
Prvo odoše u albansku prefekturu. Primi ih prefekt, Šiptar. Sjedi za stolom, puši lulu. Nakrivio keče na jednu stranu, zlatan zub mu sija iz usta.
– Dokumenta ne mogu da vam ovjerim odmah. Vi ste politički krivci, pa moram nešto da provjerim. Biće gotova posle podne. Samo, nemoj ti, stari, da dolaziš, nego pošalji ćerku – reče.
Sjedoše na jedan kamen preko puta prefekture, očajni.
– Uzmi, Milunka, jedan paket cigara i nešto lira, te daj prefektu, ne bi li se nekako smilostivio – predloži Obrad.
Ode ona do crkve, te uze pakovanje cigara i svežanj novčanica, pa uđe u zgradu. Klecaju joj koljena, drhte noge. Prefekt zavaljen u fotelji, zacereka se kad je vide. Pokazuje joj prstom da priđe bliže. Vidi ona njihova dokumenta pred njim, na stolu. Ukočila se od straha, da se pomjeri ne može.
On onda ustade i krenu prema njoj. Ona koraknu unazad, no, on joj priđe i ščepa je za rame. Ona u tom trenutku dobi neku snagu, izmače se, pa baci na njega one cigare i novac, ali i njega odgurnu, umalo ne pade. Naljuti se on žestoko, jurnu k njoj, no mu pogled pade na rasute po podu cigare. Zasijaše mu oči nad paklicama najkvalitetnijih i najskupljih italijanskih cigara. Pogleda i one prosute lire, pa se saže i poče skupljati plen sa poda. Milunka iskoristi taj trenutak, zgrabi dokumenta sa stola, pa bježi preko vrata.
Otac skoči kad je vidje, ona se nasmija da ga ohrabri, da mu pokaže da je sve u redu, a sva se trese od straha.
U njemačkoj komandi im odmah ovjeriše dokumenta.
Odoše u crkvu po stvari. Ostaviše monahinjama nešto novca, pa odoše na autobusku stanicu, te uhvatiše autobus za Peć.
Kasno noću stigoše. Odoše na konak kod prijatelja, Drljevića. Otvori im Mara, uvede ih unutra prestrašena. Sve plačući ispriča kako joj je Vuko na kućnom pragu poginuo, ubile ga komšije, Šiptari.
– Mogli smo pobjeći – kaže – no, imadosmo povjerenja u njih. I sad, po čitav dan gledam krvnike, i strepim. Najviše me strah za kćer Milicu. Držim je u pritvoru, da je ovi zlikovci ne vide. Ova dvojica sinova su, na sreću još mala.
Dugo u noć su ostali pričajući.
Izjutra odoše u njemačku komandu da ovjere dokumenta, pa produžiše u šiptarsku prefekturu.
Na sreću, tamo sretoše zemljaka Ismeta iz susjednog sela Luka. Pita ih otkud su naišli, pa kad ču, reče da ne brinu, srediće im on ovjeru. Uvede ih kod prefekta Šiptara, reče da su njegove komšije i prijatelji, i izađe. Prefekt pogleda dokumenta i bez riječi udari pečate.
–Ne igrajte se glavom da idete za Biševo – reče im Ismet. – Tamo vam nikog nema, osim Jasna s djecom. Bio je prošlog ljeta veliki pokolj u Bijeloj Crkvi, sedamnaestoro Bulatovića je za noć pobijeno, i sve srpsko je pobjeglo za Srbiju.
Prespavaše još jednu noć kod Mare, pa rano odoše na stanicu, da, ipak, idu za Rožaje. Na stanici sretoše dvojicu zemljaka iz Radetine, Omera i Mehmeda. I oni im ispričaše isto što i Ismet, i posavjetovaše da nikako ne idu za Biševo.
Odlučiše da idu za Mitrovicu, pa preko Raške za Kraljevo, kod Ivana. Pretpostavili su da su članovi njihove brojne porodice tamo.
(Nastaviće se)